Sportska dvorana ČLANCI VEZANI UZ GRADNJU SPORTSKE DVORANE
| ČLANCI VEZANI UZ GRADNJU SPORTSKE DVORANE |
|
OTPOČINJE GRADNJA ŠPORTSKE DVORANE Poštovani Naslove ! Naša Ustanova ima lokaciju na magistralnoj cesti M17 između Maglaja i Žepča u BiH. Mi Vam se obraćamo iz sljedećeg razloga: Ova ustanova prošle je godine dovršila, opremila i otvorila objekt Osnovne škole, koji je izgrađen uz pomoć donatora i hrvatskog naroda ovoga kraja. U toj školi sada se školuje od prvog do osmog razreda preko tri stotine đaka. U Pačjoj školi-predškolskoj ustanovi, školujemo preko stotinu djece. O svemu možete vidjeti informaciju na našoj stranici: www. zupalug-brankovici.com – link- Napomena: U koliko naš projekt ZASLUŽUJE VAŠU PAŽNJU onda bismo Vam poslali sve detaljne predračune i projekte. Želimo Vam uputiti iskrene pozdrave. A ukoliko želite pomoći Vašom donacijom, gradnju športskog objekta, svoje priloge možete uplatiti na dolje naveden broj našeg deviznog računa, od srca svima veliko HVALA.
SWIFT: UNCRBA 22 KARDINALA STEPINCA BB KM RAČUN 3383102200398939 Koncem travnja o.g. započela je gradnja višenamjenske sportske dvorane koja je prijeko potrebna župi i mjestu. Znakovito je što je gradnja objekta započeta sa sredstvima koje su skupili najmlađi župljani koji od početka ove godine sustavno štede za tu namjenu. Puniti svoju kasicu i prolaziti prvu veliku školu malih odricanja za zajednicu bio je zajednički zadatak svih mališana. Na početku građevinske sezone sagledani su rezultati. U akciji su sudjelovala sva školska djeca i dio predškolaca, tj. 261 sudionik akcije i više od 9 tisuća i 300 konvertibilnih maraka. Požrtvovnošću se osobito istaknuo sedmi razred i predškolci. Ovi su novci usmjereni prema izgradnji temelja sportske dvorane, za čiju je izgradnju teren pripremljen u veljači. To će biti još jedan vrijedan doprinos Katoličke Crkve za odgoj i obrazovanje djece ovog kraja. Dvorana se gradi uz objekt osnovne škole koju je izgradila ova župna zajednica, u sklopu župnog pastoralnog centra. Tako se žele poboljšati uvjeti tjelesnog odgoja djece i osigurati bolji uvjeti za organizaciju zajedničkih slavlja, sportskih, kulturnih i drugih događaja koji će jačati zajedništvo i pomagati daljnju izgradnju zajednice svetog Ivana Krstitelja u Lug-Brankovićima. Marijana
OTPOČELI FINALNI RADOVI NA SPORTSKOJ DVORANI Vrijedni električari na čelu sa vijećnikom gosp. Nikicom Marinčić,koji je okupio ekipu svojih prijatelja: Ivicu Spajić, Gorana Šimić i Antu Martinović, dovršavaju grube radove elektroinstalacije. U toku su vodoinstalaterski radovi i fina obrada zidova. Firma „Sliško“ preuzela izradu svih vanjskih otvora alubravarije. Predviđeni rok ove faze je 18. listopada na blagdan sv. Luke Evanđeliste.
Svečano pučko sv. Misno slavlje predvodio je Mons. prof. dr. Josip Oslić,dekan Katoličkog Bogoslovnog Fakulteta u Zagrebu i kanonik prvostolnog kaptola zagrebačkog uz asistenciju prof. dr. Slavka Slišković, prodekana KBF u Zagrebu. U pozdravnim riječima Mons. Josipa osjeća se ohrabrenje i divljenje svemu što vidi, pozivajući na zajedništvo u sv.Misnom slavlju. A propovijed dr.Slavka donosimo u cijelosti: Drage sestre i braćo, Sjećanje je uvijek zahvalnost koja ne da dobra djela umiru.Danas smo se sabrali na blagdan sv.Luke kako bi se sjetili osobe koja nosila to ime, a neizmjerno zaslužna što smo danas ovdje, što imamo ovu, što imamo ovaj pastoralni centar sa svim svojim sadržajima kojih se ne bi postidjelo ni jedno mjesto. Mons.Dekan koji predsjeda ovom misnom slavlju i koji je bio biskupski vikar za grad Zagreb, kada je vidio ovaj centar da ga se sigurno ne bi postidio ni Zagreb. Naravno radi se o svećeniku Luki Janjiću. Čitanja koja smo čuli lijepo se uklapaju u govor o njegovu svećeničkom životu. Sveti Pismo govori nam koja je zadaća svećenika bila do Isusa Krista: prinositi žrtve za narod, predvoditi narod, moliti za njega, zagovarati ga pred Bogom. Međutim, apostol kaže: Staro uminu, novo, gle nasta. Kristov svećenik više ne treba predstavljati narod kod Boga, nego Boga kod naroda.; ne svijet Bogu, nego Boga svijetu.Svećenik nije slika čovjeka pred Bogom, nego treba biti slika Božja ljudima. Svojim životom treba potvrđivati kakav je Bog:dobrota,poštenje, ljubav, milosrđe…. Naravno to nije lako. Zagovarati narod pred Bogom je čast,slava pa i stanovita moć. Naime, kad te ja predstavljam pred Bogom, onda mi to daje određenu vlast na tobom. Ti o meni ovisiš, ja sam ti bitan, ja na neki način prosuđujem o tebi. Međutim, kad ja trebam biti predstavnik Božji pred ljudima, onda je to odgovornost i obveza, onda ti prosuđuješ o meni. Nije lako biti slika Kristova. Crkva je to lijepo pokazala na Drugom vatikanskom koncilu nakon kojega svećenik misu slavi okrenut licem prema narodu. U svećeniku se trebaju ogledati božanske vrijednosti. Takav stav nije samo božanski, nego i ljudski. Pa svaki puta kad staneš na oltar treba imati hrabrosti pogledati ljudima u oči, imati obraza biti pred zajednicom. Možeš li drugima gledati u oči ako ne živiš ono što jesi?! Naravno, to nije samo pitanje odnosa prema drugima, nego i prema Bogu. Da bi Boga gledali licem u lice, treba imati lice, treba imati obraz. Mislim da ćemo se svi koji smo ga poznavali složiti da upravo Luki Janjiću nismo ni mogli ništa drugo vidjeti nego dobrotu, poštenje, ljubav i milosrđe. Nije nikada bio onaj koji gospodari, nego čovjek koji služi. Svi stariji to možete i potvrditi. Radi ovih mlađih iznijet ću nekoliko svojih sjećanja koja me i danas ne napuštaju, a za mene su istinska slika pravoga svećenika kakav bih želio biti, ali još uvijek ne uspijevam. Čuli smo u današnjem Evanđelju kako Zebedejevi sinovi traže od Isusa čast i vlast, a on ih poziva da budu najmanji, najponizniji i u službi drugima. Mislim da ćete se složiti sa mnom da Župnik Luka nikada nije tražio ništa za sebe. Naprotiv bio je sretan kad je mogao usrećiti druge. sjećam se kao dijete kako je uvijek imao bombone u džepu i rado ih je dijelio. Rado smo ga susretali kako zbog bombona, tako i zbog lijepih riječi, šale, dobrote koja se nije mogla sakriti. A nije ga bilo teško susresti. Put do Radunica je dug, a on je uvijek pješačio. Nije imao ni bicikl. Mislim da je dobro da nije, jer bi ga sigurno nekome darovao. Sjećam se kako mu je jednom prigodom majka koja je živjela s njim, a budući da je već bila u godinama i teško joj je bilo peći kruh, kazala mu da kupi kruha i donese iz Maglaja. On je kruh kupio, ali u Radunice nije donio. Usput ga je podijelio. Neki bi njegovu dobrotu mogli smatrati ludošću, ali On je bio dobro obrazovan. Osim teologije završio je i diplomirao i književnost. Predavao je latinski jezik na bogosloviji. Ali sve što je imao doživljavao je kao dar Božji i zato je rado dijelio s drugima.Tako je doživio i osnutak nove Župe. Nije se brinuo što će njegova župa ostati manja, nego je želio da vjernicima bude lakše i bolje. Red je spomenuti da ni tadašnji Nadbiskup Marko Jozinović, nije žalio svoje rodne župe. Nije se plašio da će osiromašiti. Pravi roditelj zna da dijete mora ići svojim putem. No, da ostanemo samo na prošlosti. U našem narodu uglavnom slavimo onih koji nema. A dok su među nama rijetko im kažemo hvala. Danas se svi ponosimo ovim što imamo. Mnogi svećenici Vrhbosanske nadbiskupije javno priznaju da žele doći ovdje za župnika. Danas, sutra i to će se dogoditi.Međutim, želim podsjetiti starije ako su zaboravili, a mlađima možda nitko nije ni rekao. Najveće zasluge ipak idu župniku Matiji. Danas mu možda neki i zavide, ali zaboravljaju da je došao biti podstanar u neadekvatnim uvjetima, bez podrške skoro od nikoga.Napravio je drvenu baraku koja mu je bila i kuća i radionica i ured. Najbliži i najbrojniji susjedi su mu bile žabe koja je ovdje bila. Moglo bi se satima nabrajati, ali ovo sam spomenuo radi pravednosti. Dopustite mi da pročitam izvadak iz razmišljanja župnika Luke o potrebi osnivanja ove Župe.Svojim lijepim stilom zapisao je: IZ PISMA VRHBOSANSKOM ORDINARIJATU 5. studenoga 1985. „Radunice, rodna župa našeg Oca Nadbiskupa, nekad župa preko sedam voda i sedam gora – da je ni siv soko preletjeti ne može, a kamoli dobar župnik na konju – u zadnjih dvadeset i pet godina, kao i, sve ovo vrijeme, cijela naša Bosna i domaća Crkva, doživljavaju velike promjene dijeljenje, preobrazbu. Čim je godine 1963. dovršena nova velika župna crkva, umjesto da odahnu i hrle novoj prostranoj crkvi, oči župnika i župljana okreću se Maglaju i maglajskoj ruševnoj crkvici, da se i tamo gradi i obnavlja, da i tu gdje bijaše župa još u davna opjevana epska vremena nanovo otpočne vjernički misni župni život… I, hvala dragom Bogu, maglajsko crkvište ne ostade pusto, oči vide novu župnu crkvu i križ – toranj svetog Leopolda. Maglaj, Liješnica, Čajići, Novakovići, Brezje, Tomići, Bradići i Vis za Radunice nisu izgubljeni! Ni Čusto Brdo za Novi Šeher. Po tom i Devetine, Globarice i Miščići, sela pokraj rijeke Bosne, zaželješe sebi graditi crkvu. I njima su Radunice predaleko, uza Strane i Kaldrmu, gore u brdima… I prošlog ljeta s Božjom pomoći, na pola puta između Zavidovića i Maglaja iznad pruge na Selišću izraste nova župna crkva Marije Pomoćnice. Bog je Selišće stvorio da na njemu stoji crkva, da se njezin zvonik nadvisuje s visomima naokolo, da ga vide putnici namjernici. Radunice se opet raduju ne žale. A što će biti od Radunica, već prepolovljenih, koje sad nemaju više od trista četrdeset kuća, a, bude li se još dijelilo neće imati možda ni dvjesta dvadeset? Ne treba žaliti starih Radunica, vrletnih i neprohodnih, raštrkanih i skrivenih - po dolu i gaju u zabitnom kraju – čijem zajedništvu smetaju brda i dolovi i sve crkve naokolo, pokraj kojih, dok one stoje prolazi vrijeme, svijet i život, čija je budućnost na rubovima –periferiji, ne treba ih žaliti kad su, takve već podijeljene, kad ih je narod silazeći s brda u ravan i sam podijelio. Nema više lakih opanaka, nije ni narod što nekada. Ni vrijeme nije što je nekada- široka duboka mirna spora polagana rijeka bez ušća. Ni nedjelje nisu one stare starinske – k Misi – kod Mise – od Mise. Ni župe nisu što nekada, niti moraju biti, niti mogu živjeti umjetno., na silu, tek po dekretu.I ne treba žaliti za onim što je i kako nekad bilo. Danas Crkva, da bi kao i uvijek, mogla zvati i okupljati, mora ići za narodom. Kao u misijama! To su znaci vremena. Zvonici kojih još nema – ali će biti. A Radunice će ostati., neka ostanu, malena gorska župa, imamo ih još u Bosni, živjet će još skromnije-Crkva siromaha- a sveta Majka Ana opet će na svoj imendan dočekivati svoju djecu – Šumare – hodočasnike. Treba nam, trebala je i davno, još jedna crkva, na drugoj strani, na magistrali, u polju gdje se narod Božji udomio prije više od dvadeset godina, gdje po njivama u travi i žitu nove kuće niču li niču. I ovu je kotlinu, među bregovima, Gospod stvorio da i na njenim sjenovitom zelenom dlanu, na široku vidiku, izraste crkva, velika i prava župna crkva. Kako je lijepa ova naša zelena dolina, tri se župe po njoj šire, a nigdje župne crkve.“ /Citat iz pisma./ Nastavlja dalje propovjednik, Sjećam se da je lijepo pjevao. Mislim da sam ga tada prvi put čuo i nikad mi neće izići iz sjećanja psalam: Obradovah se kad mi rekoše… Siguran sam da se Luka obradova kad je bio pozvan, unatoč tome što je umro u naponu snage. No, ne trebamo se moliti za njega, nego se možemo njemu moliti da nas s neba zagovara kako bi ovaj pothvat bio za koga, da nas bude i da slavimo Boga. Amen! Na kraju svete Mise naši sportaši u svojim prelijepim dresovima poniješe spomen ploču na novoizgrađeni objekt: SPORTSKA DVORANA DON LUKA JANJIĆ o blagdanu sv.Luke i dvadesetoj godišnjici župe 18.listopada 2009.
BLAGOSLOV HRAMA KULTURE I SPORTA …Hvaljen Isus Majko naša, Zagovornice…orilo se crkvom. Došli smo ti danas Majko zahvaliti na svim našim uslišanim molitvama, na svoj podršci koju si nam pružala, na svim tvojim dobročinstvima…Tvojim zagovorom, Majko, i zagovorom svetog nam zaštitnika Ivana Krstitelja danas slavimo blagoslov našega „hrama kulture i sporta“, naše Dvorane. Svečanu Svetu Misu predvodio je prečasni Ante Meštrović,kanonik. Istakavši radosti i značaj ovoga trenutka. Svi smo mi radnici u Božjem vinogradu pozvani ranije ili kasnije da steknemo svoju nagradu za rad na ovome svijetu da bi mogli sretno dočekati nebeski ljepši svijet. Nakon Svete Mise u procesiji krenuli smo prema našoj Dvorani. Ni kiša, ni hladnoća ovoga jesenskog dana nije omela Narod da prisustvuje ovom velikom događaju. Pod otvorenim nebom molili smo za dovršenje radova i jednoga dana da se skupimo na proslavi povodom završetka svih radova. S tom smo molitvom grijali naša srca. Prečasni Meštrović je svojim riječima dodao i ohrabrenje, poželio nam je što skorije krov nad dvoranom i rekao da mi to možemo privesti do kraja. Jedino nas Vjera i nadanje prate do kraja i ne daju nam da siđemo s puta ustrajnosti. Pored svih događanja treba imati vjere u uspjeh i jednog kormilara koji zna upravljati sidrom i držati pravi i ispravan smjer. Bog nam je dao i kormilara i sidro koje je simbol nade pokazavši nam pravi put ucrtan na karti vjere. I neka ovi prostori koji se još uređuju a za koje treba još strpljenja i rada pridonesu odmoru i opuštanju duha i zdravlju tijela. A svi oni koji se budu okupljali u našoj Dvorani neka se međusobno obogaćuju bratskim susretom i u veselju Gospodina slave. A ovo danas je bilo početak susreta, jedan plod koji će imati velikog uroda. Mi smo danas bili kao promatrači, sutra ćemo biti kao sudionici a za koju godinu biti ćemo samo dio jednog prošlog vremena koje je se s nama pisano. Sva djeca danas okupljena će imati što pričati kad pogledaju ispisani kamen s jasnom porukom u kojoj i sebe mogu prepoznati ali i prepoznavati će. Jedino dobra djela i kamen mogu prkositi vremenu i trajno će ostati kao vječiti svjedoci. Tako i u našoj Dvorani na ulazu na tribine ostat će vječno priznanje i neka zastane svatko tko prolazi nad kamenom pločom koja je ispisala dio jednog vremena: BOGU NA SLAVU, HRVATSKOM NARODU NA PONOS I DIKU, DAROVATELJIMA NA ČAST, PODIGNUT JE HRAM KULTURE I SPORTA. 21. RUJNA 2008.
Tanja |
