Pučka sv.Misa – propovijed 24.lipnja 2010. doc.dr.sc. Željka Tanjića

Ivan Krstitelj predstavlja se izvan očekivanja. Njegov dolazak prekida obiteljske tradicije počevši od njegova imena. Evanđelje veli da su ga htjeli imenovati imenom njegova oca, ali majka kaže da će se zvati Ivan, pri čemu dolazi do protivljenja: "Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao." Roditelji se povlače u stranu, prestaju važiti odrednice tradicije i to će dijete biti veza, spona prema novoj povijesti. To dijete neće slijediti očevu svećeničku karijeru u židovskome hramu i nikada ga neće vidjeti u tome hramskom okruženju. Zbog svega toga teško je govoriti o njegovoj budućnosti, a ljudi se moraju zadovoljiti pitanjem: "Što li će biti od ovoga djeteta?" No, pitanje se gasi u onome istom trenutku kada je postavljeno.

             Onda kada Bog čovjeka zove imenom nitko se ne treba upuštati u rizik pripisivanja budućih uloga tome čovjeku, uokvirujući ga u kategorije prošlosti, učiti ga riječi i običaje koje već svi poznaju, obučavati ga za ponavljanje uhodanoga, osposobljavati ga za obvezatnost službi. Bog zove ne da bi se vraćalo u prošlost, već da bi se pripremala budućnost.

Proročki poziv, a rekao bih i kršćanski poziv ne dopuštaju stavljanje u potpuno utvrđene okvire i ako netko želi nametnuti uobičajeno ime, moramo računati s tim da Bog iznenađuje novim imenom - imenom milosrđa koje se toliko puta očituje u neredovitosti. Uistinu, Ivan, što znači Bog je milosrdan netko je neredovit, neuobičajen - u svakome smislu. I baš u tome neredovitom, upravo kao netko tko iskače iz predviđanja, najavljuje prisutnost i identitet Krista Spasitelja.

Bojim se da smo mi u svom kršćanstvu premalo neuobičajeni, da smo postali oni uobičajeni koji svijetu ima premalo toga reći; bojim se da je naša poruka postala na tržištu pluralizma i demokratskih ponuda jedna od tolikih ideja za koju se netko odlučuje samo onda kada mu odgovara; bojim se da u društvu gubimo ulogu, jer postajemo dio predvidljivoga, folklorističkoga i nevjerodostojnoga življenja kršćanske posebnosti. Ivanov poziv i njegov put uči nas biti stvorenjima iznenađenja za svijet, pa čak i za najbliže...

            Reći će netko da je Ivanova povijest za obične ljude neponovljiva, toliko izvorna da se ne može nasljedovati, jer već od majčina krila «ruka Gospodnja bijaše s njime», jer od samih početaka u njemu djeluje Bog, ali nije riječ o potpunoj neponovljivosti.

            Ivanova se priprava odvija u onome prostoru koji nije ni po čemu osobito lagan i privlačan, a svakome je dostupan - u prostoru pustinje. Ivan se trebao udaljiti, bila mu je nužna samoća upravo zato da ne bi izostao na odlučujućem sastanku «prepoznavanja» Gospodina u našoj sredini, među ljudima. Trebao se priviknuti na šutnju i tišinu, kako bi otkrio onu jedino važnu riječ. Trebao je živjeti i iskusiti divljinu kako bi humanizirao, očovječio svijet. Tražio je skrivenost, udaljenost od ljudi, kako bi susreo ljude i kako bi ih istinski zavolio. Ivanova samoća je samoća iz koje proizlazi njegov glas koji je uznemiravao, glas koji je budio savjesti i koji se nije povijao pred moćnicima ovoga svijeta. Ako takav poziv danas nije nadahnuće i izazov, onda izazov u ljudskome životu i ne postoji.

            Ivan nas uči da prije negoli se suočimo s trgom, s javnim životom, sa svime što čini život zajednice i u tom zajedništvu odgovornost služba, treba zaći u pustinju, povući se na ono mjesto na kojemu smo potaknuti govoriti s Bogom, staviti sebe pred sebe i dosegnuti one suptilne titraje u čovjeku koji progovaraju autentičnim, iskrenim i poniznim stavom pred čovjekom i životom.

            Prema Pavlovim riječima u antiohijskoj sinagogi, o čemu nam govori drugo čitanje, Ivan najavljuje završetak svojega poslanja: «Nisam onaj za koga me vi držite.» U trenutku kada ljudi pogrešno u njemu prepoznaju Mesiju odlučno se usprotivio: «Za mnom dolazi onaj kojemu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama!» Ivan ostavlja ili, bolje, stvara prostor za Drugoga. Čitav prostor. Za sebe ne ostavlja niti djelić toga prostora. Svoj identitet izriče riječima: «Ja nisam.» Mi ljudi u obično govorimo drukčije i riječima i ponašanjem; govorimo «ja jesam», osvajajući prostor, kupujući ga, tražeći ga za sebe i time pokazujemo svoju moć na ljestvici društvenoga ugleda. I danas vrijedi onaj koji jest netko i nešto.

Ivan je rastao, postajao zrelim do te mjere da je sposoban nestati, maknuti se, smanjivati se. Njegovo je poslanje pripravljati put, ali u njemu se ne nalazi težnja ni nastojanje da sebe stavi na prvo mjesto, te tako niti osvajanje popularnosti. Ivan zna da je jedini način pripravljanja puta Kristu maknuti se u stranu onome koji dolazi. Ivan, nakon što je susreo Isusa, od trenutka kada u pustinji spoznaje svoj životni put, postaje britki mač, oštra strijela, glas koji uznemiruje savjesti, jer samo uznemirene savjesti postaju otvorene za Božji govor. Koliko li u životu treba hrabrosti, poniznosti, molitve i ljudskosti da se može ponoviti riječ Ivanova: «Nisam onaj za koga me držite.» U današnjem svijetu u kojemu toliki žele biti netko, njegov glas progovara: ja nisam. Želio bih da i među nama u Crkvi postoje oni koji će tako govoriti i živjeti. Ne treba nam napuhanih proroka koji traže karijeru, koji postaju navjestitelji sebe samih, proroka koji zaboravljaju da se njihovo proročanstvo ne treba odnositi na njih.

            Ne znam je li Ivan, u trenucima sumnje došao do rečenice koje nameće liturgijsko slavlje po riječima Izaije proroka: «Zaludu sam se trudio, nizašto naprezao snagu» ali bio bih posljednji koji bi se sablaznio da je tako, jer i Ivanov život poznaje trenutke nejasnoće. Od jasnog ukazivanja, od prepoznavanja Boga, Mesije u rečenici «Evo Jaganjca Božjega» prilično je kratak put do njegova pitanja: «Jesi li ti onaj koji ima doći?» Dva pitanja koja režu u živo ljudskoga postojanja. S jedne strane sigurnost koja nosi čovjeka i odmah nakon toga udarci sumnje koji dovode do pitanja o najvažnijem. Onaj oštri Ivanov govor i njegova očekivanja naišla su na blagi jezik Isusov, pun milosrđa, razumijevanja i prihvaćanja, jasnoće koja postaje blagost, neodstupanja od stavova koje je puno ljubavi, tražeći ljudsko prihvaćanje, a ne nametanje; oduševljenje, a ne ideologiju. Ipak, u zatvorskoj stisci, pred moćnicima koji ga ne slušaju čini se da Ivan ostaje praznih ruku, s osjećajem gorčine da je pogriješio u mnogočemu, ako ne u svemu. «Zaludu sam se trudio.» Tužne li riječi proroka koje odjekuju u krutosti ljudskoga srca. Niste li te riječi u svojemu životu i vi izgovarali, dragi vjernici? Niste li ponekad stajali na rubu smisla onoga što činite, živite i vjerujete; nisu li vas drugi ljudi, ponašanja doveli do upitnika kojega niste uspjeli izravnati u uskličnik? Nije li vas možda i Crkva razočarala u svojim nastupima? Ne razočaravamo li vas mi svećenici, gorljivi propovjednici od kojih na kraju prečesto ostaju tek puke riječi, a tako malo vjerodostojnosti, one Ivanove odlučnosti pustinjskoga upoznavanja i prepoznavanja Boga. Niste li vi razočaranje svojim svećenicima kada u molitvama ponavljaju pitanje: Čemu sve to? Izrecite danas te svoje sumnje Bogu. On nam dopušta da ih izrečemo i ne boli ga riječ uzalud; ne uznemiruje ga onaj nizašto. Ono što mu je važnije jest činjenica da se trudimo, da radimo, da nastojimo oko kršćanskoga poziva. Nećemo biti mjereni po uzaludnosti već po energijama koje smo utrošili, darovali; po prepoznavanju Boga u čovjeku i po svjedočanstvu te prepoznatosti.

            Draga braćo i sestre, zovemo se kršćanima. Primili smo ime koje je neočekivano, dobili smo poslanje koje se ne smije ugasiti u popisima kršćana, već u milosrđu, u iznenađenju, u oduševljenju u vremenu ravnodušnosti. Malo je potrebno do kršćanskoga svijeta, ali je teško doći do toga malo. Želio bih da hrvatsko društvo, da mi učimo od Ivanova navještaja: ja nisam, da naučimo biti skromni i ljubitelji drugoga; da ostavljamo prostor za drugoga, a drugoga imamo uvijek pored sebe; drugoga koji nije netko i nešto, koji nije sposobni poduzetnik, koji nam neće moći uzvratiti, drugoga kojega je životni kamen pritisnuo do granica sumnje. Sjetimo se da tome drugome, Bogu u njemu nismo dostojni odriješiti remenje na obući, ali smo dostojni pripremati put svijetu koji počinje s dolaskom Boga. Zar to ovdje,  nije moguće?