Trideset druga nedjelja kroz godinu 2010.
Liturgijska godina ide kraju.
Poruke biblijski čitanja također govore o svršetku vremena, o kraju.
Ti su tekstovi tajanstveni  i uznemirujući, ali puni nade.
Nije ni čudo, svakoj nadi temeljenoj samo na ljudskom, vrlo brzo  prisuše izvori.

• Očito  samo Bog daje živu nadu.
• Ona je utemeljena na Božjoj ljubavi prema čovjeku.
• Ona je činjenica. On je stvorio ovaj naš svijet i otkupio ga.

Vrijeme Božjeg kraljevstva s Isusom već je prisutno i na tajanstven način raste među ljudima.
A oni koji priznaju Isusa, oni i vjeruju da će Bog koji je započeo svoje veliko djelo i dovesti kraju.
Mrtvi će tada uskrsnuti.
I krasno to pjeva Psalmista u psalmu 17.
„Kad se probudim, Gospodine, naužit ću se pojave tvoje.“
A Ivan u Knjizi Okrivenja jasno tvrdi: „ Isus Krist je prvorođenac od mrtvih: njemu slava i vlast u vijeke vjekova. Amen!“

• To je novost u ljudskoj povijesti spasenja.
• Ona je stožerna.
• Ona je aleluja života.

Bolno čovjeka pogađa ograničenost svake ljudske sreće.
I nije vjernik prepušten  nekoj čas svijetloj čas tamnoj budućnosti.
Vjernik je na putu prema višem.
Mi kršćani poznajemo povijest kao povijest spasenja.

Nije onda čudo da ljudsko veselje nad sadašnjošću nije dovoljno nama ljudima, nego se okrećemo upravo budućem.

• Ona ima polaznu i završnu točku.
• Ona počinje sa stvaranjem prvoga čovjeka do utjelovljenja Sina Božjega, do njegova trpljenja, smrti i uskrsnuća i seže dalje do njegovog dolaska na kraju vremena.

To kršćansko vrijeme ima jasan cilj.
Jer se o ponovnom dolasku Gospodina događa uskrsnuće mrtvih, sud koji sređuje cijelu zbilju i preobražaj svijeta.

• Kršćanin znade da se sigurno nalazi na tom putu i da ima budućnost i u sadašnjem vremenu.
• Njegov vremeniti život utječe u vječni život i on uvire u Boga.
• Kršćanin, dakle živi za apsolutnu budućnost.

Bog je početak svakog života pa tako i vječnog, on je početak uskrsnuća i snagu je uskrsnuća ugradio u život.
Kršćanina zemlja ne prima kao mrtvi list, nego kao sjeme.
Dobro je primijetio Dante pa je na ulazu u pakao napisao: „Napustite svaku nadu vi koji ovamo dolazite.“ Pakao je beznađe.
Krist nas nije osudio na pakao, nego nas je pozvao u nebo.

• On je novi Adam.
• On je došao od Oca i vraća se Ocu i nas povlači za sobom.

Istina, nije moguće izbjeći mnoge tragedije ovoga svijeta, ali je tragediji postavljen kraj.
Zato Pavao piše u poslanici Rimljanima: „Patnje ovoga svijeta se ne mogu usporediti s krasotama koje ćemo vidjeti.“
To je trpljenje slično trpljenu prije poroda, ali bez trpljena nema ni novog života.
Apostol Pavao neprestano dokazuje, cijelim Novim Zavjetom, da je uzvišeni Gospodin stvarnost koji daje život.
Jer, Gospodin je svojim obećao: „Idem  vam pripraviti dom.“
Uskrsnuće cijela čovjeka jezgro je naše vjere.
Mi dakle idemo u susret danu Božjem, našem osobnom danu radosti i danu radosti čovječanstva koje se nada.
I na kraju evo jednog istinitog događaja:
Kada je umirao Michael Hahn netko je od prisutnih uz njegov krevet šapnuo: „Sada prestaje život“, on je otvorio oči i odgovorio: “Ne, sada tek počinje život.“ 

                                                                     Župnik