Propovijed na Svetoj Misi 13.srpnja 2012.  za sve stradale i nestale Hrvatske vojnike NDH u Drugom svjetskom ratu i poraću iz naše Župe.

Majko Božja Bistrička!
Bio je to čest zaziv Hrvatskog vojnika zavjetovanog Majci Božjoj Bistričkoj. Oni koji ste imali nekoga svoga često ste taj zaziv čuli.
Majka Božja Bistrička, bila je MAJKA UTJEHE.
Počet ću tekstom proroka Izaije: „Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin(....) posla iscijeliti srca slomljena (...) utješiti sve ožalošćene,  razveseliti žalosne na Sionu, dati vijenac umjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna.  I zvat će se Hrastovima pravde, nasadom Gospodnjim – na slavu njegovu.“ (Iz 61,3-10)
Zaista smo izgubili:

• Iz Brankovića 31. vojnika,
• Iz Goliješnice (onaj dio koji pripada teritoriju naše Župe) 14. vojnika,
• Iz Luga 36. vojnika,
• Iz Ljubatovića, Ozimice i Čustog Brda  (onaj dio koji pripada teritoriju  naše Župe) 17. vojnika,
• Iz Komšića 26. vojnika.

Kada sve pridodamo do sada poznate koji su stradali, ili nestali,  vidimo da je to veliki broj, broj od 124 vojnika, poginula ili nestala. Što je trinaest posto od ukupnog tada nastanjenog broja stanovnika na prostorima naše Župe.
Bili su to Hrastovi u najboljoj životnoj dobi.
Mnogi su sigrno podnijeli teške muke i žrtve, koje Bog vjerujem pribraja među svoje Blažene.
Današnje Evanđelje, među svojih osam Blaženstava kaže:
„Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko.“
Ova naša poginula i nastala Braća imali su samo jedan cilj, ostvariti ono što je svaki Hrvat stoljećima želio. Imati svoju slobodnu Domovinu.
Zar to nije bilo pravedno željeti?
Domovina, za koju su oni još tada dali svoje živote, mi smo doživjeli, ili kako reče, moj prof. Dr. Draganović: „Matija, ti ćeš doživjeti da Hrvatska bude slobodna država.“
Da, i ne samo ja, nego i mnogi su išli u susret toj Pravdi.
Upravo mi živi kršćani koji smo to doživjeli, idemo i onoj  Vječnoj Domovini.
I ne samo da mi idemo, nego ide i Isus Krist, a s njime i  svi Blaženi progonjeni koje želimo susresti.
Grobovi, znani i neznani, nisu znakovi beznađa.
To su mjesta ŽRTVE.
Žrtve koja ima pravo na Uskrsnuće, jer je u njeg vjerovala.
S našim poginulim i nestalim opet ćemo se susresti, tamo ćemo biti zajedno, moći ćemo razgovarati, živjeti i znati da nas više ništa ne može raniti i ugroziti.
Zato, potrebno je njihova djela objaviti i razglasiti.
I mi preostali živi, stoga izvora želimo „crpsti vodu spasenja“.
Ali danas se sjećamo i jednog velikana Crkve u Hrvata: svećenika, profesora, znastvenog radnika, domoljuba, rodoljuba, velikog borca za HRVATSKOG ČOVJEKA u nevolji, SVECA koji je „Radio trpeći i trpio radeći, DR. KRUNOSLVA DRAGANOVIĆA.
Bio je pri ruci svim prognanima i izbjeglim Hrvatima od 1943. i sve vrijeme poraća.
Za njega je Vatikanska diplomacija rekla:
„Bio je to jedan od najzaslužniji Hrvata dvadesetog stoljeća.“ Sav svoj život posvetio je Bogu i čovjeku.
Njemu i svim našim dragim kojih se danas sjećamo, neka Bog bude nagrada.
I završit ću riječima Svetoga Pavla iz poslanice Korinćanima: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe!
On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog.“ (2 Kor 1, 3-5)
Amen! 

           Župnik