Objekt Samaritanskog doma sagrađen je u Godini koju je Crkva posvetila osobama treće životne dobi - 1999. To je bio dar zahvalnosti ove župne zajednice njenim najstarijim članovima za svu ljubav i žrtvu kojom su darovali i danas darivaju svakog pojedinca i cijelu zajednicu. Iste je godine osnovana i Samaritanska zajednica koja danas broji preko dvjesto članova, od čega je osamdeset starijih osoba  iz Lug – Brankovića, a ostali su iz susjednih župa. Zajednica se okuplja dva puta tjedno na cjelodnevno druženje. Zajednica muškog ogranka koristi na svojim tjednim druženjima  omiljeno igralište za boćanje izgrađeno samo za njihovu rekreaciju. U zimskom periodu koriste Sportsku dvoranu za boćanje s kuglama na vodu. Osobita je radost prvoga utorka i četvrtka kada imaju svoju mjesečnu duhovnu obnovu.   Brigu  i skrb za Dom i Samaritansku zajednicu imaju: Ruža Slišković i Janja Markanović.

                                                 VLAK  ŽIVOTA  i  GLAVNI  KOLODVOR

                     Već od devet sati na Desetu godišnjicu Samaritanske zajednice mile naši Stari prema svome Centru na kraću šalicu razgovora. U devet i trideset opet se gibaju na krunicu u crkvu. Mlađi predmole, a Otajstva svijetla iskazuju na dobro izbrazdanim licima tračak radosne nade.

            Većina se ispovijeda... A onda svi gledamo kratki prikaz iz romana „Vlak Života“.

            Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti.

            Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja. Primjerice, naši roditelji.

            Nažalost, istina je posve drugačija. Kad tad oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti i prijateljstva.

            Međutim, u vlak će ući druge osobe koje će nam biti veoma važne. To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo i sve ćemo ih zavoljeti.

            Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.

            Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek na dohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć.

            Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas gurnu u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili.

            Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće, potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon.

            Međutim na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo. I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnog sastanka. I nikad se ti trenuci neće vratiti.

            Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima. Sjetimo se i toga da na svakome odsječku životnoga kolosijeka netko od suputnika može   „iskliznuti“ te da treba naše razumijevanje i simpatije.

            I mi ćemo može bit „iskliznuti“ s  kolosijeka. I vjerujemo da će se netko naći tko će nas razumjeti.  I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas.

            Bit ću veoma tužan i žalostan kad budem morao sići zauvijek s vlaka. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi. Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same. Međutim gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno obradovati.

            Usrećit će me činjenica i pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje.

            Trudimo se i nastojimo da imamo sretno putovanje i da se na kraju sva muka stostruko isplatila. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostavimo prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.

 Svima želim sretno i ugodno putovanje!                                                                                                                                                                                   Župnik   
  

Dragi moji prijatelji,

DESET GODINA  SAMARITANSKE  LJUBAVI

            danas 11. veljače je Gospa Lurdska. Naša je Samaritanska zajednica na okupu.
            Ugodna mi je čast pozdraviti Vas, na današnji međunarodni dan bolesnika. Želim nam svima probuditi jači osjećaj skrbi za bolesne, stare i nemoćne kako bi u njima prepoznali Krista koji trpi. Stanje bolesti sa sobom neizbježno donosi trenutke krize i ozbiljno suočavanje s vlastitom situacijom. U takvim životnim prilikama čovjek se osjeća napušten i usamljen i često  pada u krizu.

            Isus Krist je prihvaćao bolesnike i liječio njihove bolesti. Vraćao ih je zdrave u život.

Crkva je prihvatila to Kristovo poslanje i danas na razne načine brine za stare, nemoćne i bolesne. Ona je slijedeći primjer dobrog  Samaritanca, uvijek  pokazivala 

osobito skrb za bolesne. Djelovanjem pojedinaca i crkvenih ustanova ona i dalje ostaje u blizini bolesnima i umirućima, nastojeći očuvati njihovo dostojanstvo u tim značajnim trenucima njihova života. Slijedeći primjer Isusa Krista, nastavljajući tradiciju, i mi smo kao Župna zajednica željeli olakšati život bolesnima, starim i nemoćnim. Tako smo prije deset godina osnovali Samaritansku udrugu i izgradili Samaritanski dom.

            Gledajući deset godina unatrag sa sigurnošću mogu reći kako smo u tome i uspjeli.

Svojim zalaganjem nastojali smo olakšati bremenito vrijeme bolesnima i usamljenim.Vidljivo je to iz sljedećeg:

• Udarali smo snažne temelje ljubavi, koju smo dužni podariti drugima a osobito usamljenim i bolesnim.

• Ispraćali  smo i svoje umrle članove iz naše zajednice: Sv.  misom zadušnicom, s buketom cvijeća i svijećom. Na današnji dan gori 120 lučica u njihov spomen.

• Pružali smo kućne posjete i bolničke posjete...

• Pružali smo pomoć u lijekovima, pelenama, pomagalima: kao što su kreveti, kolica, štake itd.

• Nebrojeno puno golih odjenuli i gladnih nahranili.

• Organizirali smo mnoga hodočašća i najviše  posjetili Gospina svetišta: Olovo, Komušinu, Međugorj, Voćin, Pleternicu, Mariju Bistricu, Trsat, Mariacel...

• Organizirali smo izlete, odlaske na more itd.

            Ali tu nije kraj, idimo dalje.... ali zajedno!                                                                                                      

 VLAK  ŽIVOTA  i  GLAVNI  KOLODVOR

                     Već od devet sati na Desetu godišnjicu Samaritanske zajednice mile naši Stari prema svome Centru na kraću šalicu razgovora. U devet i trideset opet se gibaju na krunicu u crkvu. Mlađi predmole, a svjetla Otajstva iskazuju na dobro izbrazdanim licima tračak radosne nade.

            Većina se ispovijeda... A onda svi gledamo kratki prikaz iz romana „Vlak Života“.

            Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti.

            Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja. Primjerice, naši roditelji.

            Nažalost, istina je posve drugačija. Kad tad oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti i prijateljstva.

            Međutim, u vlak će ući druge osobe koje će nam biti veoma važne. To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo i sve ćemo ih zavoljeti.

            Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.

            Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek na dohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć.

            Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas gurnu u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili.

            Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće, potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon.

            Međutim na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo. I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnog sastanka. I nikad se ti trenuci neće vratiti.

            Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima. Sjetimo se i toga da na svakome odsječku životnoga kolosijeka netko od suputnika može   „iskliznuti“ te da treba naše razumijevanje i simpatije.

            I mi ćemo može bit „iskliznuti“ s  kolosijeka. I vjerujemo da će se netko naći tko će nas razumjeti.  I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas.

            Bit ću veoma tužan i žalostan kad budem morao sići zauvijek s vlaka. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi. Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same.. Međutim gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno obradovati.

            Usrećit će me činjenica i pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje.

            Trudimo se i nastojimo da imamo sretno putovanje i da se na kraju sva muka stostruko isplatila. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostavimo prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.

 Svima želim sretno i ugodno putovanje!                                                                                                                                                                                   Župnik   

A sada, sv. Misu za sve Vas i pokojne Vaše članove služit će sv. Misu vlč Jakov Fillipović                                                                            

Mk 1, 29-31 – ozdravljenje Petrove punice (propovijed vlč. Jakova)

             Današnje Evanđelje prikazuje nam Isusa kao onoga koji liječi, koji ozdravlja.

U Šimunovoj kući on ozdravlja Šimunovu punicu tako što je „prihvaća za ruku i podiže s postelje“. On nastavlja posluživati goste među kojima je i Isus.

            Uvečer toga dana Isus se našao pred vratima Šimunove kuće radi mnoštva ljudi. Sjećajući se njegova nastupa, kad je bolesnika oslobodio zlog duha, ljudi su „nagrnuli k vratima“ da ga opet vide i čuju.

Među prisutnima našli su se i bolesnici i to „mnogi i razne im bolesti“, kaže Evanđelje. Isus ih ozdravlja.

            Sutradan Isus napušta Kafarnaum da bi i u drugim mjestima Galileje propovijedao Evanđelje, izgonio zle duhove, liječio…

            Starozavjetna podloga današnjem Evanđelju je Jobova jadikovka nad vlastitom bolešću:

( Job 7, 1-4. 6-7 ) Knjiga o Jobu - govori o zagonetnoj patnji pravedna i pobožna čovjeka. Tu tajnu Job ne želi rješavati mišljenjem prema kojemu je bolest kazna Božja za grijehe pojedinca, ili za zlo koje su učinili članovi njegove obitelji.

            Dok su drugi ljudi njegova vremena od Boga očekivali zdravlje i materijalna dobra, Job je čeznuo za Bogom.

            Job u bolesti daje oduška svojoj tjeskobi. Za Joba je život u bolesti sličan nadničarskom i ropskom. Bolesnikov život je kao nadničarevo kopanje svakog dana iznova, kao želja umorna roba da sjedne u hladovinu, a mora cijeli dan raditi po žezi.

Job se žali da su ga zapali mjeseci jada i noći muke. To je bolest koja ne prolazi, a smrt se ne nazire. Po noći se ne može spavati i zato uvečer razmišlja kad će svanuti. Po dani mu je teško i priželjkuje večer. U bolesti uviđa da mu je „život prolazan kao vjetar“ te da nema izgleda da bi mu oko opet moglo „vidjeti sreću.“ „ Mjeseci me jada tako zapadoše i noći su mučne meni dosuđene“, kaže Job.

            I onda nastavlja, liježući pomišljam: „Kad li ću ustati“. I dižući se: „ Kad ću večer dočekati“.

            To je gorko iskustvo bolesnog muža kojemu se žena rugala što je obolio, a prijatelji ga optužili da je i on tajni grešnik kad mu je Bog pripustio strašnu bolest.

            Riječi ove knjige o Jobu iskaz su bolesnikove patnje koji je svjestan da ga ljudi ne žele ili ne mogu razumjeti.

            Današnje Evanđelje nam prikazuje Isusa liječnika koji osobnu pažnju posvećuje bolesnicima.

            On sigurno nije izliječio sve bolesnike koje je susreo, ali jest sve susretao s ljubavlju, i time pokazivao posebnu Božju brigu za nemoćne.

            To nas nagoni da se pitamo: „Kako mi susrećemo bolesne u svojoj neposrednoj blizini, kod kuće, u susjedstvu a i po bolnicama.“

Savršeni aparati i lijekovi nikada ne mogu nadomjestiti osobni susret s bolesnicima.

Znamo li mi zdravi bolesnike, ne samo prihvaćati nego s njima i patiti i suosjećati?

            Zapamtimo da naša ispružena ruka nad bolesnikom ili možda neka druga prijateljska gesta, uvijek ne liječi ali vraća nadu i pomaže da bolesnici lakše podnose bolest.

            Sjetimo se ponovno Isusove ruke. Eto, ta ruka, snažna ali ne gruba, pružila se prema Petrovoj punici, bolesnici koja je ležala. Ova ruka bijaše jasnog oblika, ruka čovjeka naučenog tesarskome poslu. Često je ta ruka bila u dodiru s drvetom, tvrdim, no i mirisnim i mladim drvetom. I upravo to drvo i alat dali su joj snagu.

            Koliko puta je trebalo pritisnuti, podići, u pravi čas uhvatiti?

            Koliko je puta ova ruka s osjećajem sastavljala sitne dijelove? Možemo zato zamisliti kako je pažljivo obujmio ruku bolesnice i njezine onemoćale mišiće istrošene groznicom.

Znamo da tijelo bolešću prikovano uz postelju puno jače i više osjeća. Možda je u taj čas Spasiteljev dodir donio novu struju života koja je u tren oka potekla kroz cijelo tijelo.

Starozavjetni patnik Job davno je već iskusio težinu bolesti. Vidjeli smo kako su tekle njegove kušnje. Sotonska je želja bila da ga odvuče od vjernosti Bogu.

            Možda je i novozavjetna punica, zauzeta kućnim poslovima od mladosti, često osjetila tegobu dana i pitala se poput Joba: „Kad ću večer dočekati?“ Čovjek i ne primijeti kako mu se gorčina i mrzovolja pod kožu uvuku.

            Isus je prihvatio bolesnicu za ruku i podigao je. Dubina boli, Joba je natjerala da se osjeća kao rob. Ali potom ga je dovela do spoznaje da njegov Otkupitelj živi. Što je zapravo susret s Bogom, koji je jači od smrti i koji može podariti vječni život?

            Isusova ruka podiže vrijednu majku apostolove žene. I tada u duši Petrove punice nastaje nova sloboda. On joj donosi zdravlje a ova žena, slobodna, samu sebe čini sluškinjom koja pruža ruku i poslužuje goste.

„Znam Gospodine, nisu Tvoje ruke tek drvo obrađivale. Tvoje su ruke dodirnule mnogog bolesnika i zdravlje mu darovale.“                                                                                                Jakov Filipović

DAJTE  IM  VI  JESTI

             Bile su to Isusove riječi  okupljenom mnoštvu.

Potaknuti Isusovim riječima sve smo ih pozvali na ručak i zajedničko druženje.

 Velik je Isus u ovoj ideji. I dok sjedimo okupljeni u velikoj dvorani osjećam kako smo u Isusovoj poruci dobili ljubav i primjer kako treba živjeti. Isus je posijao ljubav a sada je žanje...

            Promatram i razmišljam......

kako su neki izgubili mnogo u životu, pa i ono najdraže, svoju djecu. Ali usprkos tom gubitku pokušavaju imati nove dobitke. I slažem se s njima. Uvijek je moguće boriti se za ono što volimo, jer ima mogućnosti za novi početak. Nije važno u kojem su trenutku života umorni, važno je da postoji mogućnost ponovno krenuti.

            A krenuti ponovo znači dati sebi novu šansu, obnoviti nadu u život i ono što je najvažnije vjeru u sebe.

            Gledam ih i razmišljam....

 dok veselo zdravice dižu, koliko li su puno u životu plakali, a izgleda da je to samo bilo pročišćenje njihove duše.

            Koliko li su puta bili ogorčeni, a to ih je učilo opraštati.

            Koliko li su puta bili osamljeni, a možda je to zato što su sami zatvorili vrata.

            Koliko li su puta djelovali izgubljeno, a bio je to samo početak oporavka.

Kao da im poručujem.... pogledajte sada oko sebe i vidjet ćete puno ljudi, koji čekaju Vaš osmjeh, kako bi vam se mogli približiti. Danas je odličan dan za krenuti s novim početkom u životu. Još puno toga želite postići. Gledajte visoko, snivajte mnogo, želite najbolje u životu i život će vam dati ono što želite.

            Otvorite srce novom životu, novoj ljubavi. Svi smo mi stvoreni da volimo i budemo voljeni.... iznjedrio je to ovaj divan dan, Dan naših Samaritanaca.     

                                                                                                           Župnik

2008.

GODIŠNJI  SAKRAMENTALNI DAN  NAŠIH UMIROVLJENIKA  - 14. veljače 2008.g.

 Dragi moji prijatelji,

 Ugodna mi je čast  pozdraviti Vas ovdje  na dan našeg godišnjeg druženja u čast Gospe Lurdske.
Osobito mi je drago što danas  zajedno  boravimo oko Isusova stola. U ovom susretu  osjetimo njegovu radost, jer smo sabrani u Njegovo Ime. Zazovimo i tražimo od Boga,  od Lurdske Gospe, od naše Gospe od Brze pomoći,   pravu ljubav  prema svome bližnjemu.
Patnje naših bolesnih i iznemogli prikažimo poslušno Bogu poput Krista koji prihvaća Križ.
Upravo je On išao njima u susret. Ozdravljao bolesne. Pružao ruku, dijelio bolesnima svoju ljubav. Danas ćemo osjetiti njegovu pomoć i blizinu, primajući njegov sakrament svetoga pomazanja.
Crkva je jedina koja nastavlja  Gospodinovu misiju i daje ruku i podiže. Neka ovaj dan u svima nama probudi veću pažnju, ljubav i  solidarnost, prema svima koji su u potrebi .
 Kao voditeljica,  planiram dalje gradit naše zajedništvo. Graditi našu zajedničku ljubav i kršćanski  duh.
Tražim od Boga blagoslov za sebe i Vas, da posao kojeg radimo, bude na dobro čovjeka i slavu Božju.
Lucija Kajić, soc-carit. radnica

 OSNAŽIMO DUH 

Ovim pozdravnim riječima započelo je  liturgijsko-sakramentalno zborovanje umirovljeničke Samaritanske zajednice.

Slavila se Euharistija u znaku  150-godišnjice ukazanja Lurdske Gospe. Predvoditelj sv. Misnog Slavlja istaknuo je smjernice sv.Oca Pape, čije riječi izviru iz snage sakramenta Euharistije. Budimo borci za vlastiti Duh. Imajmo Božjeg Duha u sebi. Jačajmo Duh. Ispovjedimo se.

Svi prisutni primili su Sakrament bolesničkog okrepljenja.

„ Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem, neka te Gospodin od grijeha spasi. Neka providi tvojim životom.“

Bio je to najradosniji trenutak. Vratio se osmjeh na lice. Radost duše, radost je drugima. Sretno su to pokazali u cjelodnevnom druženju za svojim >Samaritanskim> stolom u restoranu Californija.

Djeca u uniformi njihovih baka spretno su zabavljali sve prisutne.

11. veljače 2007.g. –  DAN STARIJIH OSOBA 

 Svjetski dan bolesnika i zdravstvenih radnika obilježava se tradicionalno u župi Lug – Brankovići kao Dan osoba treće životne dobi. Oni, koji tu dob žive, ovaj dan proslavljaju okupljeni u svojoj Župnoj zajednici. Redovito se taj događaj organizira posredstvom Samaritanske udruge koja djeluje u ovoj Župi pod vodstvom gđe Lucije Kajić. Ona skrbi za sve stare i potrebne osobe ove Župe, pa i šire.

 A da je to šire stvarno tako, svjedoče sudionici umirovljenici s čitave regije Žepče.

 Dan je započeo zajedničkom molitvom Krunice. Krunicu su predmolili  župljani različite dobi i uzrasta simbolizirajući solidarnost svih generacija i staleža. Svetu misu u 11 sati je predvodio vlč. Marijan Kopić, umirovljeni svećenik. Poslije Svete mise upriličen je zajednički ručak i druženje u prelijepom svadbenom restoranu Californija. Koje li simbolike.   

 Osobito je puno radosti donijelo sudjelovanje gradonačelnika Žepča – gospodina Mate Zovka. U pratnji supruge Lucije i općinskih službenika, Gradonačelnik je sudjelovao na Svetoj misi, zajedničkom ručku  i  popodnevnom druženju. Fešta je financijski podržana i od gosp. Gradonačelnika. Hvala Gradonačelniku!

Zajedničkom ručku i popodnevnom druženju sudjelovalo je stotinjak umirovljenika.

 Za zajedničkim stolom u  uvodnom pozdravnom govoru, župnik Matija potiče radost ovakvog druženja podržavajući sve aktivnosti Samaritanske zajednice, ukazujući na program života i rada Zajednice za prvih šest mjeseci. Sve Umirovljenike radosno je pozdravio gradonačelnik gosp. Mato Zovko. Iako je homilija pod sv.Misom ukazala na pravi smisao KRIŽA, vlč. Marijan još jednom tu temu dotiče u radosnijem tonu svim umirovljenicima kao znak radosti. Na govore sudionika umirovljenici odgovaraju svojim pjesmama. Ori se pjesma! Gradonačelnik dobacuje ! Gledaj, kao da im je trideset godina. Nije se zaboravilo i na kolo, u koje se većina uhvati, a njega je zakitio svojim igranjem i sam Gradonačelnik. Radost i ponos ponio je mlade noge sedamdesetogodišnjaka.

            Sve je u lijepom zanosu. Puno radosti, razgovora, pjesme, igre i veselih očiju. Dogovara se sljedeći sastanak. Vidjeti stare ljude vesele i razigrane, lijek je mlađima za dušu i oči. Bog Vas poživio…..