Četrnaesta nedjelja kroz godinu – 2013.

Braćo i sestre!

Ova nedjelja nosi poruku potrebe mira.
A mi ćemo pokušati vidjeti iz današnjih čitanja kako se taj božanski dar kroz povijest spasenja uspijevao udomiti u ljudsko srce.
U čitanju proroka Izaije čuje se Riječ Gospodnja: „Evo mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda.... I kad to vidite, srce će vam se radovati i procvast će vam kosti ko mlada trava. Očitovat će se ruka Gospodnja na njegovim slugama.“ (Iz 66)

• Svaki prorok u Starom Zavjetu pa tako i Izaija je Božji glas narodu u teška vremena. Takva su vremena bila kada su zatajili oni, koji su bili najpozvaniji slijediti Božju Riječ, i time priskrbiti sebi i narodu mir i blagostanje.
• I kad god je taj život s Bogom izostao, Bog se služi Prorocima koji uzdižu nadu i obećaju bažanski dar srcu, a to je mir.

U svim vremenima Staroga Zavjeta i kod svih Proroka nagoviješćivani mir postaje  ne samo nada i radost bliske budućnosti nego,  on ima i mesijansku nadu.
Doći će Spasitelj, Mesija, Tvorac mira.
Kakav mir donosi Krist imamo priliku danas čuti?
Tako će Pavao u poslanici Kološanima, a to čitamo u tekstu poklika aleluje, reći: „Mir Kristov neka upravlja srcima vašim. Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama!“ (Kol 3)
U Poslanici Galaćanima Pavao poručuje: izvor nutarnjeg mira je pripadnost Kristu u otajstvu njegove smrti i uskrsnuća, a ona nas oslobađa mnogih uvjetovanosti u društvu u kojem živimo i koje nas okružuje i donosi nam procvat mira. (Misal)
U ovoj  poruci, stoji tvrdnja: da svaki kršćanin ima poslanje, i mora u životu ostvariti nešto, što nitko drugi ne može umjesto njega u konkretnim situacijama, ovdje i sada, nuditi božanske darove  mira i milosrđa iz vlastitog srca.

Trinaesta nedjelja kroz godinu – 2013.

Ovonedjeljnu propovijed počet ćemo s Pavlovom poslanicom Galaćanima.
Pavao kaže: „Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne prožderete. Hoću reći: po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugom protivi da ne činite što hoćete.“ (Gal 5)
Poštovana braćo i sestre, živimo u vremenu kada je čovjek u oblasti znanosti i tehnike prividno svemoćan: razgranata mreža komunikacije, genetsko istraživanje, sve savršeniji sustavi smrtonosnog naoružavanja... itd.
Dok ta moć, s jedne strane stalno napreduje, čovjek istovremeno postaje s druge strane duhovno i kulturno sve nemoćniji.
Ljudi umiru od raznih iscrpljenosti, čak i u zemljama s najvišim blagostanjem. Česta su nasilja i progonstva.

• A svima je jasno da je to posljedica duhovne pustoši.
• Svi se pitaju, a pitamo se i mi danas, kako podići snagu vlastitog duha s Duhom Božjim?

Mi smo danas čuli u pokliku aleluje: „Govori Gospodine, sluga tvoj sluša ti imaš riječi života.“ (1 Sam 3)
Razmišljanje nas dovodi do činjenice da ovaj stvoreni svijet, kojega gledamo, više ne želimo izraziti duhovnim mjerama, pa tako se prečuje i Riječ Božja.
A kad već nismo u stanju to učiniti, mi u biti duhovno postajemo mrtvi, u nama više nema pravoga života....

• Duša je odsječena od svoga izvora, izvora ljubavi.
• Tako život postaje rizik.

O tome i Isus govori u današnjem Evanđelju.
Život se ne sastoji u tome da neprestano održavamo tijelo na životu. Za čovjeka postoji obveza  služenja i Bogu.
Boga se mora voljeti. Bugu se valja moliti.
Upravo onako kako to govore riječi današnjeg Psalma (16): 

Propovijed don JOSIP KAJIĆ, salezijanac, 24.lipnja 2013. na pučkoj sv. Misi

Draga braćo i sestre!
U raznim vremenima povijesti spasenja Bog zahvaća u ovaj naš svijet svojim čudesima, želeći voditi svoj narod putem spasenja.
Jedan takav događaj smo pratili i danas u ovom evanđeoskom odlomku. U vrijeme velike krize izabranog naroda, koji iščekuje Mesiju, kralja, koji će ih konačno osloboditi ropstva, tuđinske vlasti i raznih mešetara iz redova svoga naroda, Bog uslišava molitve jedne skromne obitelji. Ta obitelj Zaharije i Elizabete je već u poodmakloj dobi, a nemaju potomstva, na zalasku su ovozemnoga puta, a ne vide nasljednika. U skrovitosti svoga srca mole, potiho, skromno i više pitajući: Gospodine, hoćeš li iskazati ljubav svojim slugama. Gospodin odgovara na njihovu molbu, u što im je i samima bilo teško povjerovati. Obećava im potomka, onoga kojega kasnije sam njegov otac Zaharija u svom proročkom hvalospjevu naziva prorokom Svevišnjega, jer će ići pred Gospodinom da mu pripravi put i da pomogne u spoznaji spasenja narodu njegovu. Potomka koji će svoj narod pozivati na obraćenje i krstiti vodom očišćenja. Ivana Krstitelja koji odlazi u pustinju kako bi susreo Boga i slušao njegov glas.

Propovijed dr.TOME VUKŠIĆA, biskupa i vojnog ordinarija
23. lipnja 2013.

Svaka zajednica ima svoje velikane: spominje i časti.
Crkva također ima svoje velikane: svece koje Crkva ne časti zato što su ostvarili neka velika djela nego zato što su izvršili volju Božju u svome životu.
Upravo to je kazao Ivan Pavao II. za dr. Ivana Merza.
Međutim, današnjega sveca nije Crkva proglasila velikim, nego sam Bog Isus Krist: „Zaista kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja“ (Mt 11,11)
Općenito govoreći, netko može uživati glas velikog, zaslužnoga...

• Po vlastitom sudu, u svojim mislima.... To redovito završava tako da imate pred sobom vrlo ohola čovjeka koji je „pun sebe“, kao napuhani mjehur sapunice.
• Po mišljenju drugih ljudi... Ponekad je to istina, ali vrlo često su takvi sudovi posljedica laskanja i potrebe, „sitnih duša“ da se dodvoravaju.
• Po Božjem rasuđivanju .... Uvijek je to neprevarljiv sud.

Veličina Ivana Krstitelja nema ništa zajedničkog s njegovom umišljenošću ..... Jesi li ti Mesija ili drugoga da čekamo?.... Poslije mene dolazi Mesija, a ja nisam dostojan ni obuće odriješiti na njegovim nogama....
Ivan nije mnogo držao ni do mišljenja drugih ljudi. Njemu se nije moglo laskati.... Niti se on kome dodvoravao. Da jest, ne bi završio kako je završio.
Ivanova veličina sastoji se u tome što je htio biti i bio „sluga Božji“, koji je pripravljao put koji treba Bog doći među ljude, koji je pred Bogom ponizno znao biti „drugi“, koji je kao propovjednik propovijedao Boga a ne sebe.
Drugi proroci su najvaljivali budućega Mesiju koji treba doći. Apostoli su ga navješćivali nakon što su ga upoznali. Ivan se smješta između drugih proroka i apostola. Ivan ga je jedini pokazao: „Evo Jaganjca Božjega. Evo onoga koji oduzima grijehe svijeta.“
I naše svjedočanstvo o Isusu ne može biti samo uopćeno. Mora biti na Ivanov način: Moramo ga pokazivati drugima. Svojim životom: skladom života i vjere.