Druga nedjelja korizme 2012-b

Savez kojeg je Bog sklopio s Noom, obnavlja s Arahamom.
U liku Abrahama isčitavamo čovjeka koji ima vjeru i pouzdanje u Božja obećanja.
A ona su:

• baštinjenje zemlje koju nije posjedovao, niti ju je mogao vidjeti,
• potomstvo koje nije mogao imati  jer već je starac,
• da će biti blagoslov mnogim narodima, a on ni potomstva nema.

Prihaćanjem Božjih obećanja postaje uzor čovjeka vjere.

• S njime vjera nalazi svoj temelj u Objavi Boga, a ne u stvorenom svijetu.
• Abrahamova vjera utire put vjeri u jednoga Boga.
• Abraham i njegov sin Izak udaraju temelje Izabranom Božjem narodu koji se zove Židovski narod.

A od njegovog nezakonitog sina Jišamaela razvijaju se Arapi, koji su kasnije prešli na Islam.
Nama kršćanima on je naš duhovni praotac vjere u jednog objavljenog Boga.
U svojoj 75 godini života iz Ura u Kaldeji u Iraku odlazi tisuću kilometara u daleku zemlju Kaanan, današnji Izrael.
Njegova duhovna dimenzija vjernosti Bogu iskazana je kroz spremnost žrtvovanja svoje najveće ljubavi sina Izaka.
Vrijedno je istaknuti kako:

• Abraham nije čovjek samo vjere,
• nego  čovjek i molitve, i nade da će Bog biti milostiv prema grešnicima za koje on moli i zagovara.

Njega mnogi događaji nisu uništili nego ojačali, osobito kušnja da izgubi svoga sina.
On je iz nje izišao još jači vjernik.
Niti jednog trenutka Bog nije ispustio iz vida njegov život kao i živote koji su nosili okosnicu Izabranog Božjeg naroda.
Iz takve vjere razvijala se vjera novozavjetnih likova poput vjere Svetoga Pavla koji u današnjoj Poslanici Rimljanima kaže:
„ Braćo! Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svoga Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao!“
Eh, toga Sina treba slušati, jer njega Bog objavljuje apostolima kao Sina Božjega, pobjednika smrti, u događaju Preobraženja na brdu Taboru, opisanog u današnjem Evanđelju.
Veličanstven događaj!

Isusovo lice i tijelo obasjano nebeskom svjetlošću, zasjalo je kao sunce. Od sjaja, odjeća mu je postala bjelija od snijega.
A pokraj Isusa ukazali su se Mojsije i Ilija kao nebeski svjedoci. Bili su u pravom tijelu, a ne kao prikaze.
Njih dvojica svjedoče da je Isus Mesija jer apostoli čuju razgovor, koji se vodi između Mojsija, Ilije i Isusa,  kako će biti o svršetku Isusova života.
Tu je muka, uskrsnuće i uzašašće.
A Petar, s još dvojicom sluša riječi o Isusovom svršetku, koje Petar ne želi čuti,i zato govori Isusu:
„Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.“
Ovaj veličanstven događaj, ima samo jedan cilj uvjeriti apostole, da je Isus doista Sin Božji, iako ga čeka muka i smrt.
„I dok su silazi s gore, naloži im da nikome ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo >od mrtvih ustati >.“
O ovom događuju piše Sveti Petar u svojoj drugoj Poslanici:
 „Ta nismo vam navijestili snagu i Dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva. Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije glas:Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi je sva milina“ Taj glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori (2Pt 1,16-18).
Krćanska braćo i sestre, u današnjim liturgijskim čitanjima čusmo Veličasntvene riječi i događaje.
Kakvu poruku ti Veličanstveni događaji upućuju nama?
Ništa više nego učvrstiti naš hod u vjeri i nadi da je moguće već ovdje na zemlji živjeti stanje zemaljskog raja koji se zove Ljubav. Čovjek, zaista ima priliku biti ljubljeni sin od Boga i čovjeka.

                       Župnik