Svi Sveti 2012.

Čovjekova je budućnost da bude uvijek u Bogu. Slike koje nalazimo u današnjim biblijskim čitanjima označuju okupljanje, blagdan, gozbu, sigurnost i mir koji će zauvijek trajati. (Misal)
I zaista je tako, mi smo se okupili, blgdan je, uživamo neki nadzemaljski mir i sigurnost u ovom svetom mjestu.
I Gozba je tu. Euharistijski stol je tu. I Gospodin je tu.
Stoga, radujmo se svi u Gospodinu!
Svetkujmo blagdan u čast svih svetih:
njihovu se blagdanu raduju anđeli
i zajedno s njima slave Sina Božjega. (Ulazna pjesma)
Na jednom je mjestu okupljena putujuća i proslavljena Crkva.
A sliku proslavljene Crkve najbolje oslikava Psalam (24)
„Gospodnja je zemlja i sve na njoj,
svijet i svi koji na njemu žive.
On ga morima utemelji
i na rijekama učvrsti.
       Tko će uzići na Goru Gospodnju,
       tko će stajati na svetom mjestu njegovu?
       Onaj u koga su ruke nedužne i srce čisto;
       duša mu se ne predaje ispraznosti.
On blagoslov prima od Gospodina
i nagradu od Boga, Spasitelja svoga.
Takav je naraštaj onih koji traže njega,
koji traže lice Boga Jakovljeva.“
U biblijskim porukama Božji je život ponuđen svim ljudima.
A onima koji odlučiše kao pravednici uzići na Goru Gospodnju, radost je već nastupila.
Onima koji upoznaše Krista, oni su već upoznali Božji život.
Svako naše groblje je Gora Gospodnja.
Nikada i nigdje na jednom mjestu nije iskazano toliko ljubavi kao na grobljima u ovaj dan.

• Mjesto na kojem sada boravimo predivno izgleda.
• Mrtvi i živi zajedno na istome mjestu.
• Okruženi svježim cvijećem, traže jedni druge.
• Tako puno ljudi, a tako vlada blaženi mir i neka unutarnja tišina.

Svi primjećujemo da ono što je imalo svoju vrijednost dok su mrtvi bili živi, to ima vrijednost i sada kada su mrtvi.  A to je ljubav i prijateljstvo.
Tko je bio voljen od ljudi za života, on je voljen i sada dok je mrtav.
Tko se osjećao voljen od  Boga dok je bio živ, on je i sada miljenik Božji.
 

Jedan od najljepših trenutaka u životu je susret nas živih s mjestom gdje znamo da su naši mrtvi.
Ta blizina pomaže nama.
Još dok su bili živi, teško nam je bilo pustiti ih da pođu k Bogu, da odu.
Plakali smo uglavnom radi sebe, jer nema više onoga koga smo voljeli i tko je nas volio.

• Ipak neizbježno je, oni su morali poći k Stvoritelju.
• Tamo je vječni dom.

Ali s njima je pošao i dio našega života, pošla je naša ljubav.
I mi se polako razdijeljeno, kao svijeća koja gori,  sve više trošimo.
To je veliki dar, dar našega srca, dar kojeg dajemo u mislima i danju i noću.
Majko, oče, brate, sestro, prijatelju u ruke vaše predjem cvijeće, a s cvijećem i svoju ljubav.
Kad je Isus umirao, povikao je: „Oče u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Lk 23,46)
Njegova obitelj je gore, on je uskrnuo i otišao gore, On tamo i pripada.
Mngo je toga što Božja volja i srce, nadilaze mogućnost  našeg shvaćanja.
Od nas je dovoljno samo pouzdanje i ljubav, jer po njima gajim vječni život u sebi.
Sve ono smrtno zamjenjujem onim što je besmrtno.
Svojoj duši dajem već polako besmrtnu hranu, dajem joj ono što joj Stvoritelj želi dati.
Primajući sakramente i slušajući Božju Riječ, mi smo sve spremniji pružiti ruku Božanskom prijatelju da nas vodi u kraljevstvo vječne ljubavi.
I neka je to tako. Barem znam tko me vodi. Njega zaista i volim, s njime želim i vječno živjeti. 

            Župnik