"Opjevajmo slavne muževe,
pretke naše po njihovim pokoljenjima.
Oni bijahu ljudi pobožni čija se djela ne zaboravljaju.
U potomcima njihovim ostade bogata baština što je oni namriješe.
Mudrost njihovu objavljuju puci
i slavu njihovu naviješta Zajednica." ( Sir 44 - "u povijesti")

U nedjelju u 8:30 i 11:00 sati 29. srpnja 2012. u našoj Župi služena je Sveta Misa za pokojnog PROF. DR. KRUNOSLAVA DRAGANOVIĆA. Sveto Misno slavlje predvodio je DR. FRANJO ŠANJEK, znastveni djelatnik u ckvenoj povijesti i redovni član HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI uz asistenciju DR. SC. SLAVKA SLIŠKOVIĆA, prof. crkvene povijesti na Zagrebačkom Teološkom fakultetu. Akademik Šanjek iznio je kraći prikaz života, djelovanja i znastvenoga rada prof. Draganovića. U koncelebraciji je sudjelovao i mjesni župnik Matija Šimić.

GOVOR DR. FRANJE ŠANJEKA (29. SRPNJA 2012.)

Sestre i braćo, kao što rekoh na početku ovog misnog slavlja, današnja nas liturgija Riječi poziva na jedinstvo, da vjerujemo u Boga, da vjerujemo u Krista  sina Božjega koji je došao pozvati nas na ljubav, razumijevanje, mir i slogu (Pavao Efežanima 4, 17-24), dok nas starozavjetni prorok Elizej (Izl 16, 12-15) podsjeća na Stvoritelja koji hrani svoja stvorenja. Isus pak mnoštvo onih koji su ga slijedili i upijali svaku njegovu riječ oslobađa bolesti i različitih nevolja i hrani kruhom da ne klonu na putu (Iv 6, 24-35). I mi danas, sestre i braćo, trebamo kruha, ne samo materijalnog  kruha koji jača naše tijelo nego i kruha nebeskog, Boga koji nas je stvorio i pokazao svoju neizmjernu ljubav utjelovivši se da nas svojom žrtvom na križu oslobodi grijeha i pomiri s nebeskim Ocem i međusobno.

Iako se već dvije tisuće godina diljem svijeta naviješta Kristova Radosna vijest evanđelja, u kojem nas poziva na mir, slogu, razumijevanje i međusobnu ljubav kojom na Bog obilno nagrađuje. Isus Krist nas je prvi poučio da su svi ljudi djeca Božja i međusobno jednaki i da sva bogatstva ovog našeg planeta zemlje Božjom voljom pripadaju svima. Ovu Kristovu poruku mnogi će proroci totalitarnih ideologija  tumačiti na štetu općeljudskog bratstva i zajedništva. I danas, nažalost, sestre i braćo, ima puno nepravdi kojima smo svjedoci i o kojima nas različiti suvremeni mediji svakodnevno obavještavaju.

Vratimo se sadržaju današnjeg evanđelja koje nas podsjeća kako je Krist Gospodin s pet ječmenih hljebova i dvije ribice nahranio više tisuća ljudi i javnom postavljanju poprsja jednog izuzetnog čovjeka, svećenika i povjesničara hrvatskih prostora dr. Krunoslava Stjepana Draganovića (1903.-1983.) koji je slijedeći Spasiteljev primjer u petom desetljeću minuloga 20. stoljeća nahranio tisuće i tisuće svojih sunarodnjaka i drugih ljudi koje je ratni vihor protjerao s njihovih stoljetnih ognjišta, koji su se potucali bez igdje ičega u sabirnim logorima diljem Italije i Austrije. Po Isusovu primjeru tisućama izgladnjelih pribavljao svakodnevni kruh omogućivši im da izvan svoje domovine nastave živjeti čovjeka dostojnim životom. Potpis na spomen-poprsju dr. Krunoslava Stjepana Draganovića jasno odražava njegovo svećeničko opredjeljenje: „Radio je trpeći i trpio je radeći“.  

Rođen je 30. listopada 1903. u Brčkom. Školovao se u Travniku i Sarajevu. Nakon ispita zrelosti (1922.) na bečkoj Politehnici upisuje elektrotehniku i strojogradnju, ali se nakon petog semestra i državnog ispita (1925.) vraća u domovinu i na sarajevskoj bogosloviji nastavlja studij teologije. Nakon svećeničkog ređenja (1. srpnja 1928.) kroz četiri godine obavlja različite odgovorne funkcije u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Godine 1932. na Orijentalnom institutu u Rimu upoznaje se s istočnim kršćanskim zajednicama i islamom, studij koji će mu biti dragocjen za upoznavanje povijesti Bosne i Hercegovine. Tri godine kasnije (1935.) na njemačkom jeziku brani disertaciju o masovnim prijelazima katolika na pravoslavlje (izvorni tekst objavljen je 1937. u Rimu, a hrvatski prijevod 1991. u Mostaru). Po povratku u domovinu (1935.) u matičnoj sarajevskoj nadbiskupiji obavlja različite odgovorne službe. Nakon habilitacije (1940.) odlazi u Zagreb za predavača i profesora crkvene povijesti na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1941.-1943.).

 Draganovićev znanstveni interes iznjedrio je nekoliko izvrsnih studija kao što su „Hrvati i Herceg Bosna“ (Sarajevo 1940.), „Katioličkas crkva u sredovječnoj Bosni“ (u sklopu „Povijesti hrvatskih zemalja Bopsne i Hercegovine“, Sarajevo 1942.), „Povijest Crkve u Hrvatskoj“ (u suradnji s J. Butorcem, Zagreb 1944.). Aktivno surađuje u Hrvatskoj enciklopediji (1942./45.),  vatikanskom izdanju „Enciclopedia cattolica“, časopisima „Croatia sacra“ i dr. Autor je izvanrednih studija o „izvješćima Svetoj Stolici“ Tome Ivkovića (1630.) i Petra Masarecchia o katolicima u Bugarskoj, Srbiji, Srijemu, Slavoniji i Bosni (1623./24.) 

Potkraj ljeta 1943., na nagovor  zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca odlazi u Rim gdje postaje tajnikom bratovštine Sv. Jeronima, predstavnikom „Caritasa“ Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskog crkvenog križa za pomoć izbjeglim Hrvatima koji su se našli u Rimu nakon kapitulacije Kraljevine Italije. Ni tu ne zaboravlja znanstveno usavršavanje, jer sam njegovo ime našao među upisnicima vatikanske „Scuola di paleografia e diplomatica“ akad. god. 1944./45.

Potkraj Drugoga svjetskoga rata i neposredno nakon njegova završetka, kada se hrvatski opet našao u Jugoslaviji, kojom vladaju komunisti, svećenik Draganović  izuzetnom energijom nastoji ublažiti tragediju izbjeglica protjeranih sa svojih stoljetnih ognjišta, kojima je po Isusovu primjeru trebalo dati kruha i osigurati čovjeka dostojan život, što je on koristeći poznanstva i razmjenu informacija s predstavnicima zapadnih saveznika uspio pribaviti im dokumente da stvore novi dom u drugim, najčešće prekomorskim zemljama, oslobađajući ih da ne životare po talijanskim ili austrijskim logorima. Svoj predani rad nastavlja u Austriji, Italiji, Francuskoj i drugim zapadnoeuropskim zemljama gdjegod je trebalo pomoći do rujna 1967. godine kada je prijevarom iz okolice Trsta prebačen u Jugoslaviju. Još uvijek se mnogi pitaju zašto?! Kao vrstan povjesničar dr. Krunoslav Stjepan Draganović se aktivno bavio istraživanjem Bleiburške tragedija i križnih putova zarobljenih ostataka vojnih jedinica NDH, njihovih obitelji i hrvatskih građana koji su tražili sigurnost na Zapadu. Jugoslavenske tajne službe bile su obaviještene o Draganovićevim istraživanjima i htjele spriječiti da do objave istih ne dođe. Bio je uhićen i zatočen u sarajevskom zatvoru, a onda malo pomalo pušten na nadziranu slobodu. Kad je 1973. odlučeno da se objavi „Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji“ odgovorni redaktori sjetili su se da je dr. Krunoslav Draganović napravio isti uoči Drugog svjetskog rata (1939.) i ponuđena mu je redakcija novog šematizma, što će i meni omogućiti da se s ovim velikanom upoznam u Zagrebu i da postanemo bliski suradnici u časopisu za crkvenu povijest „Croatica christiana periodica“. 

Tijekom višegodišnjeg druženja, jer bi mi se za svog boravka u Zagrebu javljao za razgovor i razmjenu mišljenja, bilo mi je izuzetno korisno za upoznavanje s hrvatskom  poviješću na tlu Bosne i Hercegovine. Uostalom i moja disertacija obranjena 1971. na pariškoj Sorboni obrađivala je srednjovjekovnu društvenu i religioznu povijest navedenih krajeva („Bosansko-humski krstjani i katarsko dualistički pokret na Zapadu u srednjem vijeku“).

I danas kad otvorite Internet stranice naići ćete na odvratne neistine o dr. Draganoviću i njegovu radu. Sumnjiči ga se da je spašavao nacističke zločince, da ih je sakrivao u Vatikanu, pribavljao im dokumente i slično, što je u suprotnosti s njegovom suradnjom sa službama zapadnih saveznika.

Nedavno je HRT objavila u nastavcima tv-seriju o jugoslavenskim tajnim službama u kojima su se ponavljale iste neistine o tome kako je on u Vatikanu čuvao i spašavao krivce za ratne zločine. Između ostaloga kako je u Vatikanu skrivao dr. Antu Pavelića i pribavio mu mađarsku putovnicu za napuštanje talijanskog teritorija. Istina je nešto drugačija a ispričao mi je sam Draganović. Jedan britanski funkcionar rekao mu da nakon talijanskog referenduma  (održan 2. lipnja 1946.) prestaje saveznička okupacija Italije i ako ima nekoga spasiti da je sad vrijeme. Kad mi je spomenuo spašavanje šefa NDH rekao sam mu da bi njemu trebao suditi hrvatski narod na što mi je odgovorio: da, ali u drugim dijelovima Jugoslavije glavni suradnici s nacističkim vlastima bili su osuđeni, a ovdje bi se sudilo hrvatskom narodu a ne jednom Hitlerovu suradniku. Odluku o Pavelićevu spašavanju donio je Hrvatski odbor, a dr. Draganović mu je pribavio vatikansku putovnicu na mađarsko ime Pal Aranjoš i odnio mu u Napulj zajedno s avionskom kartom Napulj – Buenos Aires. Oba mu je dokumenta  dr. Draganović predao u rezidenciji jedne redovničke zajednice, zatraživši u ime Hrvatskog odbora da se više neće baviti hrvatskom politikom. Dr. Pavelić je uzeo putovnicu i avio-kartu ali očito mu nije potpuno vjerovao jer je sebi nabavio brodsku kartu Napulj – Buenos Aires. Međutim, na brodu je bio jedan umjetnik srpske narodnosti s vatikanskom putovnicom, koji je Pavelića prepoznao i po dolasku u glavni grad Argentine javio svojima preko kojih je doznala jugoslavenska tajna služba, koja organizira neuspio atentat. Ostalo je poznato. Kad sam primijetio: zar nije poraz i bježanje djelovalo na poglavnikov izgled, dr. Draganović mi je odgovorio: Jes vala, ali one morževske brke bi svatko prepoznao.  

Zadnjih godina života dr. Krunoslav Stjepan Draganović vratio se poslu koji je najbolje poznavao – povijesnim istraživanjima. Osim vrlo iscrpnog Općeg šematizma  Katoličke crkve u Jugoslaviji (Zagreb 1974.), objavio je studiju „Katarina Kosača – bosanska kraljica“ (Sarajevo 1978.), „Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje za turske vladavine“ (zbornik „Komušina i Kondžilo“, Zagreb 1981.), „Biskup fra Jeronim Lučić, njegovo doba i njegovo izvješće Svetoj Stolici o prilikama u Bosni i Slavoniji“ (Croatica chrostiana periodica, 10-11/1982.-1983.) i dr. 

Na kraju, neka mi bude dopušteno čestitati Vam na ovom Vašem prelijepom religiozno-kulturnom centru, počevši s Vašim dragim župnikom preč. gosp. Matijom i njegovim najbližim suradnicima. Nedajmo se zavarati niti, Bože sačuvaj,  pasti u beznađe. Neka nam dr. Krunoslav Stjepan Draganović, čovjek koji je „radio trpeći i trpio radeći“ bude uzor i primjer plemenitosti i odvažnosti da se hrabro  uhvatimo u koštac s poteškoćama, svjesni da ćemo s Božjom pomoći pobijediti. Amen